Noćas u meni umire ljubav
Gasi se život, radost i sreća,
Spomen na nju ostaje samo
Da me na srećne trenutke seća.
Ljubav nije izdala nas,
Ali smo ljubav izdali mi
Da smo voleli iskreno, silno
Ne bi se sada rastali.
Možda smo sagoreli u vatri želja
Ili nas odneše jesenje kiše,
Znam samo da je posvuda tuga
I da sreće nema više.
Ostaću sam kroz život da lutam
I da se sećam dodira tvoga,
Sećanje je svetlo u tami
Sećanja ostaše od života moga.
Ne pitaj nikada više za mene
Jer mene više ovde ni nema
Duša je moja umrla noćas
A telo se na put bez povratka sprema.
Čemu život bola i tuge
I čemu svitanja kad' život je tama
Vredi li živeti u svetu samoće
Gde svako jutro nova je drama.
Noćas u meni umire duša
A sećanja će još dugo da traju
da sam je voleo više od svega
Jedino noći bez snova znaju.
Sudbina krade sve ono što volim
Donosi samo bol i tugu
I opet hladne, besane noći
Imaju sebi vernoga slugu.
Želim da ona bar bude srećna
A njena tuga nek' bude moja
Tužni su dani, tužne su noći
Godinama tuge nema ni broja.
Noćas u meni umire sreća
Gasi se sjaj u mome oku
Nestaje smisao moga života
I oči mi skrivaju tugu duboku.
Nikada više voleti neću
Jer ljubav uvek zameni tuga
Sudbina donosi nadu o sreći
A život nam se na kraju ruga.
Ljubav je prošlost, prošlost je sreća,
Život je samo ledeno more
Jedino sećanja na njene oči
U meni će do kraja života da gore.
Ruše se nade u ovoj noći
I zvezde na nebu gube svoj sjaj
Jedne ljubavi, jedne mladosti
i poslednje nade noćas je kraj.