Prijem
Mediteranska lepezasta palma (niska žumara, grmasta žumara, lat. Chamaerops humilis) smatra se izvornom sredozemnom palmom. Prilično je otporna; do -13°C i stvara niže drvo, do 8 m te ponekad stvara žbunove od više stabala. Ukoliko se sadi na vrlo dobro dreniranom zemljištu može izdržati i nešto niže temperature. Ova vrsta je izrazito heliofilna pa stoga traži puno sunce. Po obliku je vrlo varijabilna.
Stanište joj je sjeverni Maroko i Iberski poluotok a autohtona je i na Azurnoj obali, a izuzetno se često sreće u kulturi u cjelom mediteranskom i submediteranskom području, s tim da pojedinačnih primeraka ima i u središnjoj Europi, pa čak i u južnoj Švedskoj.
Listovi joj stradaju od leda, a terminalni pup je dosta osjetljiv na duže periode vlage. Lišće je zeleno do tamnozeleno. Na stablu, koje se blago širi od podnožja ka vrhu, su primjetni ostaci peteljki (više u gornjem delu),uglavnom pretvoreni u bodlje. Stvara izdanke iz korjena pomoću kojih se može razmnožavati. Cvjetovi su žute boje (dvodoma biljka). Razmnožavaju se sjemenom koje kod većine vrsta klija druge godine po sjetvi. Postotak primljenih biljaka je velik. Palme se često i same spontano zasijavaju u prirodi, pa uokolo stare palme možemo pronaći bezbroj mladih biljčica. Presaditi ih treba dok su male. Palme se najčešće primjenjuju za pojedinačnu sadnju, ili za sadnju u manjim skupinama, dok se neke, manje vrste uspješno uzgajaju i kao lončanice.
Ovu palmu treba normalno zaljvanje no može izdržati duge periode suše. Smatra se da je jedna od dvije europske autohtone palme, uz Phoenix theophrastii, a definitivno je jedina koja se može naći na kontinentalnom djelu. Na jadranskoj obali donedavno nije bila prisutna u značajnijim količinama međutim u zadnje vrijeme se počinje saditi po parkovima a osobito u betonske žardinjere kao ukras primorskih gradova.
Stanište joj je sjeverni Maroko i Iberski poluotok a autohtona je i na Azurnoj obali, a izuzetno se često sreće u kulturi u cjelom mediteranskom i submediteranskom području, s tim da pojedinačnih primeraka ima i u središnjoj Europi, pa čak i u južnoj Švedskoj.
Listovi joj stradaju od leda, a terminalni pup je dosta osjetljiv na duže periode vlage. Lišće je zeleno do tamnozeleno. Na stablu, koje se blago širi od podnožja ka vrhu, su primjetni ostaci peteljki (više u gornjem delu),uglavnom pretvoreni u bodlje. Stvara izdanke iz korjena pomoću kojih se može razmnožavati. Cvjetovi su žute boje (dvodoma biljka). Razmnožavaju se sjemenom koje kod većine vrsta klija druge godine po sjetvi. Postotak primljenih biljaka je velik. Palme se često i same spontano zasijavaju u prirodi, pa uokolo stare palme možemo pronaći bezbroj mladih biljčica. Presaditi ih treba dok su male. Palme se najčešće primjenjuju za pojedinačnu sadnju, ili za sadnju u manjim skupinama, dok se neke, manje vrste uspješno uzgajaju i kao lončanice.
Ovu palmu treba normalno zaljvanje no može izdržati duge periode suše. Smatra se da je jedna od dvije europske autohtone palme, uz Phoenix theophrastii, a definitivno je jedina koja se može naći na kontinentalnom djelu. Na jadranskoj obali donedavno nije bila prisutna u značajnijim količinama međutim u zadnje vrijeme se počinje saditi po parkovima a osobito u betonske žardinjere kao ukras primorskih gradova.
,pa to treba stalno drzati vlazno itd...
posij pa ces vidjet kakva je situacija ...
