Prijem
Posto uskoro nabavljam bambus, mislim da je red da se otvori tema o njemu.
Postoje tri načina opisivanja karakteristika neke vrste bambusa prema načinu rasta i širenja.
Razmak među stabljikama. Bambusi se po ovom kriteriju dijele na tri grupe: one koji rastu u gustim skupinama (caespitose), one koje rastu raštrkano (diffuse) i one koji rastu u više raštrkanih skupina koje su same za sebe guste (pluricaespitose). Ovaj kriterij nije sasvim točno definiran, jer nije određeno što znači gusta skupina, a što raštrkano, koliki mora biti razmak među stabljikama da bismo bambus svrstali u jednu ili drugu (ili treću) skupinu. Osim toga ponašanje bambusa što se tiče zbijenosti rasta jako može ovisiti o uvjetima u kojima bambus raste. Mnogi bambusi koji bi inače rasli raštrkano, u nepovoljnim uvjetima rasti će puno zbijenije. Iako ovaj kriterij nije sasvim egzaktan, u praksi se najčešće primjenjuje. Većina bambusa koji su otporni na naše kontinentalno podneblje je raštrkanog rasta.
Način grananja podzemnih stabljika (rizoma). Postoje dva osnovna načina grananja: simpodialno i monopodialno. Kod simpodialnog svaka nova grana postaje dominantna grana koja na svom kraju razvije stabljiku, dok kod monopodialnog grananja to nije slučaj. Postoje i vrste kod kojih je zabilježeno kombinirano grananje, što se naziva amfipodialnim grananjem. Najčešće su bambusi sa simpodialnim grananjem zbijeni, dok su oni sa monopodialnim raštrkani.
Uz prethodna dva, treći kriterij za podjelu je morfologija samih rizoma. Oni mogu biti pahimorfni (kratki, zbijeni, puni nodovi, rizom je širi od stabljike koje iz njega raste), ili lepromorfni (dugački razmaci između nodova, stabljike su nešto šire od rizoma iz kojega rastu). Postoje i amfimorfni bambusi, sa kombiniranom jednom i drugom vrstom rizoma, ali to je svojstvo za sada potvrđeno samo kod tri vrste. U pravilu pahimorfni bambusi su simpodialni, dok su lepromorfni monopodialni.
Kako kontrolirati širenje bambusa?
Više je pristupa ovoj intrigantnoj temi. Krenimo redom:
Saditi vrste primjerene prostoru i staništu s kojim raspolažete. Ova teorija u prvi mah zvuči dosta "ekološki" ali kada se malo bolje razmisli, u kontradikciji je sa samom biti hortikulture i vrtlarstva koji uvijek teže za novim i drugačijim biljkama. Kada bi tako razmišljali uzgajali bi u vrtovima samo grab i bukvu, pod uvjetom da imamo dovoljno velik vrt. Ovaj bi nam pristup osim toga značajno smanjio broj vrsta koje su nam na raspolaganju, jer većina otpornih vrsta se dosta agresivno širi, pa bi ih po tome trebalo saditi samo tamo gdje ima jako puno mjesta, ili neki ograničavajući faktor (voda, sjena...). Za manje vrtove izbor gotovo da bi se smanjio na rod Fargesia, koji raste u busenovima i ne širi se, a iznimno je otporan na hladnoću. Mediteransko područje imalo bi u tom slučaju puno veći broj vrsta na raspolaganju, jer je velik broj vrsta porijeklom sa Himalajskih obromaka otporan samo na lagani mraz od minus nekoliko stupnjeva (Drepanostachyum, Himalayacalamus).
Saditi bambus tamo gdje ga se lako može kontrolirati: uz rub područja na kojemu ne može napredovati, na primjer pločnika, ili okružiti nasad kanalom dubine 30-ak centimetara napunjenim krupnim šljunkom, te jednom godišnje prekontrolirati i porezati sve rizome koji su počeli rasti kroz kanal. Ova je metoda posebno pogodan za rod Phyllostachys, jer oni imaju plitko korijenje.
Podzemne barijere: beton, plastika. Najdrastičnije metode, ali najčešće jedine primjenjive. Područje na kojemu raste bambus treba ograditi podzemnom barijerom dubine 60 i više cm. Kada se već kopa, najbolje je da je dubina bar 75 cm. Izraz plastika treba shvatiti doslovno - to treba biti prilično debela plastika (stručnjaci preporučuju bar 1,5 mm), kroz običan najlon bambusovi rizomi prolaze a da ga ni ne primjete, u to sam se sam uvjerio. Krajevi plastične barijere trebaji biti dobro spojeni, zalijepljeni, zašarafljeni, i sa preklopom od barem pola metra. Osim toga barijera se treba lagano širiti prema gore, da sve rizome koji dođu do nje usmjeri u tom smjeru, a ne u dubinu. Barijera treba viriti iz zemlje bar 5-10 cm da rizomi ne bi prešli preko nje. Bar jednom godišnje potrebno je provjeriti ima li "bjegunaca".
Postoje tri načina opisivanja karakteristika neke vrste bambusa prema načinu rasta i širenja.
Razmak među stabljikama. Bambusi se po ovom kriteriju dijele na tri grupe: one koji rastu u gustim skupinama (caespitose), one koje rastu raštrkano (diffuse) i one koji rastu u više raštrkanih skupina koje su same za sebe guste (pluricaespitose). Ovaj kriterij nije sasvim točno definiran, jer nije određeno što znači gusta skupina, a što raštrkano, koliki mora biti razmak među stabljikama da bismo bambus svrstali u jednu ili drugu (ili treću) skupinu. Osim toga ponašanje bambusa što se tiče zbijenosti rasta jako može ovisiti o uvjetima u kojima bambus raste. Mnogi bambusi koji bi inače rasli raštrkano, u nepovoljnim uvjetima rasti će puno zbijenije. Iako ovaj kriterij nije sasvim egzaktan, u praksi se najčešće primjenjuje. Većina bambusa koji su otporni na naše kontinentalno podneblje je raštrkanog rasta.
Način grananja podzemnih stabljika (rizoma). Postoje dva osnovna načina grananja: simpodialno i monopodialno. Kod simpodialnog svaka nova grana postaje dominantna grana koja na svom kraju razvije stabljiku, dok kod monopodialnog grananja to nije slučaj. Postoje i vrste kod kojih je zabilježeno kombinirano grananje, što se naziva amfipodialnim grananjem. Najčešće su bambusi sa simpodialnim grananjem zbijeni, dok su oni sa monopodialnim raštrkani.
Uz prethodna dva, treći kriterij za podjelu je morfologija samih rizoma. Oni mogu biti pahimorfni (kratki, zbijeni, puni nodovi, rizom je širi od stabljike koje iz njega raste), ili lepromorfni (dugački razmaci između nodova, stabljike su nešto šire od rizoma iz kojega rastu). Postoje i amfimorfni bambusi, sa kombiniranom jednom i drugom vrstom rizoma, ali to je svojstvo za sada potvrđeno samo kod tri vrste. U pravilu pahimorfni bambusi su simpodialni, dok su lepromorfni monopodialni.
Kako kontrolirati širenje bambusa?
Više je pristupa ovoj intrigantnoj temi. Krenimo redom:
Saditi vrste primjerene prostoru i staništu s kojim raspolažete. Ova teorija u prvi mah zvuči dosta "ekološki" ali kada se malo bolje razmisli, u kontradikciji je sa samom biti hortikulture i vrtlarstva koji uvijek teže za novim i drugačijim biljkama. Kada bi tako razmišljali uzgajali bi u vrtovima samo grab i bukvu, pod uvjetom da imamo dovoljno velik vrt. Ovaj bi nam pristup osim toga značajno smanjio broj vrsta koje su nam na raspolaganju, jer većina otpornih vrsta se dosta agresivno širi, pa bi ih po tome trebalo saditi samo tamo gdje ima jako puno mjesta, ili neki ograničavajući faktor (voda, sjena...). Za manje vrtove izbor gotovo da bi se smanjio na rod Fargesia, koji raste u busenovima i ne širi se, a iznimno je otporan na hladnoću. Mediteransko područje imalo bi u tom slučaju puno veći broj vrsta na raspolaganju, jer je velik broj vrsta porijeklom sa Himalajskih obromaka otporan samo na lagani mraz od minus nekoliko stupnjeva (Drepanostachyum, Himalayacalamus).
Saditi bambus tamo gdje ga se lako može kontrolirati: uz rub područja na kojemu ne može napredovati, na primjer pločnika, ili okružiti nasad kanalom dubine 30-ak centimetara napunjenim krupnim šljunkom, te jednom godišnje prekontrolirati i porezati sve rizome koji su počeli rasti kroz kanal. Ova je metoda posebno pogodan za rod Phyllostachys, jer oni imaju plitko korijenje.
Podzemne barijere: beton, plastika. Najdrastičnije metode, ali najčešće jedine primjenjive. Područje na kojemu raste bambus treba ograditi podzemnom barijerom dubine 60 i više cm. Kada se već kopa, najbolje je da je dubina bar 75 cm. Izraz plastika treba shvatiti doslovno - to treba biti prilično debela plastika (stručnjaci preporučuju bar 1,5 mm), kroz običan najlon bambusovi rizomi prolaze a da ga ni ne primjete, u to sam se sam uvjerio. Krajevi plastične barijere trebaji biti dobro spojeni, zalijepljeni, zašarafljeni, i sa preklopom od barem pola metra. Osim toga barijera se treba lagano širiti prema gore, da sve rizome koji dođu do nje usmjeri u tom smjeru, a ne u dubinu. Barijera treba viriti iz zemlje bar 5-10 cm da rizomi ne bi prešli preko nje. Bar jednom godišnje potrebno je provjeriti ima li "bjegunaca".
da li je bambus zimzelen? kakav je za uzgajanje? planiram da deo terase ogradima saksijama sa bambusom, a to bi bilo efektno samo ako je on bujan.
njeguj to dobro i uzivaj u ljepoti bambusa,da se i mi imamo cemu diviti.. 
moj je vec skoro metar visok....elem, maline, kupine...sve to te ceka...
