Grmolika trajna biljka mirisnih zimzelenih listića sa sitnim svijetloplavim cvjetićima. Listovi su naspramni, sjedeći, čvrsti, kožasti, vrlo uski, a dugi 2-3 cm. Gornja strana listova je tamnozelena, a donja je sivobijele boje i lagano pustenasta. Između ogranaka, razvijaju se pršljenasto na maloj peteljci maleni ljubičastoplavi cvjetovi.
Miris cvjetova i cvjetnih vrhova grančica je jak i nalik na kamfor, dok je okus ljut, pomalo gorak i aromatičan. Cvjeta od ožujka do svibnja, a katkada u rujnu cvate i po drugi puta.
U cvjetovima, listovima i grančicama sadrži eterična ulja, čija kvaliteta ovisi o klimi i o sunčanim i zaštićenim položajima.
Upotrebljavaju se cvjetovi ružmarina (Flores rosmarini), izdanci u cvatu (Herba Rosmarini), a najčešće se sabiru listovi (Folia Rosmarini). Listovi se sabiru ljeti, režu se grane i stave sušiti. Destilacijom listova ili grančica dobiva se ružmarinovo ulje (Oleum Rosmarini). Cvjetovi i biljka u cvatu sabiru se u travnju i svibnju i suše u hladu. Uz eterično ulje, ružmarin sadrži smolu, tanin, gorke tvari i male količine saponina.
Primjena u kulinarstvu
Ružmarin se mnogo koristi u južnoeuropskoj kuhinji premda njegov žestok okus po kamforu nekima ne odgovara. Ako se štedljivo koristi, izvrstan je začin za juhe, pirjano povrće, meso, sve vrste pečenja i mekih sirova. Najbolje je u jelo staviti stručak, koji se kada jelo poprimi odgovarajuću aromu, izvaditi. Mogu se i listići odvojiti i sitno nasjeckati i dodati u zgotovljeno jelo.
Narodni običaji
U starom vijeku ružmarin je bio posvećen grčkoj božici Afroditi, božici ljepote i ljubavi. S vijencem od ružmarina ukrašavali bi ne samo kipove bogova, nego bi grančicu ružmarina stavljali i u koljevku novorođenčeta, ukrašavali bi bračne parove, a ružmarin je bio i mrtvački cvijet. Ružmarin je uvijek uživao veliki ugled kod naroda već od najstarijih vremena, a neki običaji u vezi uporabe ružmarina održali su se do danas.
moj ruzmarin je još mali,u saksiji je,pa dok malo ne živne evo slikice sa neta...